KNJIŽEVNOST

KNJIŽEVNOST

Književnost je umjetnost riječi. Umjetnik (pisac) pokušava čitatelju prenijeti nešto, bilo impresiju, znanje ili zabaviti ga, radnjom ili opet postavljanjem pitanja koja će zaintrigirati čitatelja. Ono djelo koje uspije pobuditi sve ove reakcije kod čitatelja nazivamo umjetnošću, ono koje zadovolji tek djelomično poneki kriterij - nazivamo komercijalom ili šundom.

Književni rodovi


Lirika

Poezija ili lirika (grč. lyra - žičani gl. instrument) je naziv za književni rod u stihu i prozi (pjesma u prozi). Poezija je vrsta književno-umjetničkog izražavanja i plod je iznošenja pjesnikove unutrašnjosti, njegovih misli i raspoloženja. Nastala je u starogrčkoj književnosti iz obreda posvećenih Meliku (vladaru), u kojima su se pjesme izvodile uz pratnju glazbenog instrumenta lire.





Epika

Epika je književni rod različit od lirike i drame.

Nastala je od grčke riječi epos, što znači pjesma ili pjesnička pripovijest. Ona obuhvaća svu pripovjednu književnost u stihu i prozi. Vrste su : epske pjesme, epovi, romance, balade, poeme, novele, romani, bajke, legende, basne, crtice, memoari i životopisi.

Obilježja

Građa: različiti sadržaji iz stvarnosti

Događaji: kompozicija (uvod, zaplet, vrhunac, preokret, rasplet, kraj)

a) Invokacija - zazivanje muza, bogova za pomoć za nadahnuće

b) Kronološki slijed - obuhvaća pripovijedanje događaja od početka do kraja

c) Retrospekcija - Vraćanje radnje u prošlost

d) In medias res - U središtu događaja

e) Simultano - Istovremeno pripovijedanje dva događaja

Likovi : To su ljudi koji sudjeluju u određenim događajima, oni su nositelji zbivanja i ideja. Prema ulozi koju imaju u djelu govorimo o glavnim i sporednim. Glavni likovi se nekad očituju i u naslovu djela.

Epske tehnike

* pripovijedanje - nizanje motiva prema načelu "što je dalje bilo".
* opisivanje - označava nizanje motiva prema zakonu asocijacije (podsjećanja), opisuje se izgled lika, prostor u kojem se odvija radnja, sporedni događaji, stvari, osobe.
* epski dijalog - služi za iskazivanje mišljenja i stavova likova.
* iznošenje misli - pojavljuje se u nekim epskim vrstama i razvija se postupno. Slično je iznošenju misli u filozofiji ili drugim znanostima.

Epska retardacija (usporavanje radnje)

Digresija - označava udaljavanje od osnovnog toka zbivanja na taj način što prekida osnovnu nit izlaganja dužim opisom nekog predmeta, osobe ili događaja.

Epizoda - veća, tematski zaokružena digresija koja se može izdvojiti iz cjeline djela, a da se sačuva osnovna nit izlaganja.

Ponavljanje - služi usporavanju i povezivanju između pojedinih dijelova epskog djela.

Epska opširnost

Epski oblici i vrste:

* epika u stihovima (epska pjesma, ep (epopeja))
* epika u prozi (pripovijetka, novela, roman, crtica, saga, bajka, basna, mit, legenda, anegdota, gnoma, poslovica, vic)






Drama

Prevedeno s grčkog jezika, drama znači radnja. Ona obuhvaća sve književne vrste namijenjene izvođenju na pozornici, a koje svoj pravi smisao dobivaju u kazališnoj predstavi. Dramska su književna djela posebno oblikovana tako da sadrže opis likova s naznakom nekih njihovih osobina, dijelove teksta koje glumci izgovaraju na pozornici i dijelove koji služe samo kao uputa glumcima i redatelju, a nazivaju se didaskalijama.

U drami nisu nužni opisi i pripovijedanje, nego glavne dijelove čini govor glumaca. Fabula dramskog teksta se ne pripovijeda, već se postiže izmjenom dramskih situacija. Dijalog (razgovor među likovima) i monolog (izlaganje jednog lika) bitna su sredstva književnog oblikovanja drame. Zbivanje na pozornici proizlazi iz djelatnosti likova. Drama ima svoj početak, sredinu i završetak. Podjeljena je na činove i prizore, a zanimanje gledatelja potiče neki sukob ili zaplet koji se na kraju razrješava. Taj sukob izaziva stalnu napetost koja je pokretač radnje i zanimanja gledatelja, a oni proizlaze iz suprotstavljanja likova.

Grčka komedija i tragedija imale su presudan utjecaj na razvoj drame u svim europskim književnostima. U srednjem vijeku razvija se poseban tip drame koji nastaje na osnovi crkvenih vjerskih obreda, nazivaju se misteriji, mirakuli i moraliteti, a u našoj književnosti su to prikazanja. U takvim djelima obrađuju se događaji iz Kristovog života ili života pojedinih svetaca i mučenika. Renesansna komedija slijedi antičku tradiciju. Na nju se naslanja i naš najveći komediograf Marin Držić. Vrhunac dramske umjetnosti u renesansi vezan je uz stvaralaštvo Williama Shakespearea. U razdoblju klasicizma dolazi do ponovnog oživljavanja antičke drame. Razdoblje romantizma ošto se suprostavlja normama klasicističke drame. Prikazuje se najčešće motiv odmetništva i sukob pojedinca s društvom. U 20. stoljeću javlja se teatar apsurda. U takvim dramama, koje se odupiru tradiciji europske drame, razvija se težnja da se iskaže izgubljenost, osamljenost, tjeskoba i strah modernog čovjeka (E. Ionesco, S. Beckett).





Diskurzivni književni oblici

Diskurzivni književni oblici (lat. diskursus - govor, razmišljanje) povezuju znanstveni izraz sa elementima lirike, epike i drame, a teže poučavanju:

1. esej - tekst u kojem se neko književno ili znanstveno pitanje obrađuje na umjetnički način,
2. putopis - vrsta teksta u kojem putopisac otkriva svoje viđenje krajeva, zemalja, gradova ljudi i običaja,
3. dnevnik - vrsta teksta u kojem pisac zapisuje dnevne događaji, izražava svoj odnos prema njima i iznosi svoje tumačenje događaja i osoba,
4. memoari - vrsta teksta u kojem pisac iznosi svoja sjećanja i uspomene na ljude, događaje te događaje iz vlastitog života,
5. autobiografija - vrsta teksta u kojem pisac prikazuje vlastiti život,
6. biografija - vrsta teksta u kojem se prikazuje život znamenite osobe.
7. umjetnička reportaža





Književne vrste

Roman
Novela
Kratka priča
Crtica
Komedija
Tragedija
Drama
Dnevnik
Epska pjesma (ep)
Esej
Mit

Roman

Roman je najopširnija prozna književna vrsta, a u današnje vrijeme i najpopularnija. Prvotno se tako nazivao svaki spis koji je pisan pučkim (romanskim) jezikom (za razliku od latinskog).

Antički roman
Srednjovjekovni roman
Klasični roman
Moderni roman
Suvremeni roman

Antički roman

Nastao je još u staroj Grčkoj u 2. stoljeću i povezan je sa razvojem filozofije. Tematika privatnog života i intimnih osjećaja obrađuje novi oblik, koji su antički teoretičari nazvali "pripoviješću o osobama", a koja je danas dobila naziv roman.
Od grčkih romana sačuvani su uglavnom oni koji obrađuju ljubavnu tematiku: obično se opisuju izmišljeni likovi, i to zaljubljeni par koji se mora rastati, a zatim nakon mnogih pustolovina i muka ponovo nalaze jedno drugo i nastavljaju sratan život. Najvažniji od sačuvanih antičkih grčkih romana jesu Haritonova (Χαρίτων, 2. stoljeće) Povijest o Hereji i Kaliroji (Τὰ περὶ Χαιρέαν καὶ Καλλιρρόην) te Efeske priče (Ἐφεσιακά) Ksenofonta iz Efesa (Ξενοφῶν, 2. stoljeće). Sredinom 2. stoljeća, roman postaje jedan od oblika sofističke proze, kako se najbolje vidi iz djela Longa (Λόγγος, 2–3. stoljeće), autora pastirskog ljubavnog romana Dafnis i Hloja (Δάφνις καὶ Χλόη). Novina u prikazu ljubavnih zgoda sastoji se tu u tome što je za pozadinu radnje uzeta pastirska sredina i što se umjesto uobičajenih lutanja i pustolovina opisuju etape otkrivanja ljubavnih osjećaja. Među sofističke romane pripadaju još Heliodorove (Ἡλιόδορος, 3. stoljeće) Etiopske priče o Teagenu i Harikleji i Priče o Leukipi i Klitofontu Ahileja Tatija (Ἀχιλλεὺς Τάτιος, 3. stoljeće).

Srednjovjekovni roman

U srednjem vijeku postoji roman u stihu, obično antičke ili viteške, uzvišene tematike. Neki od njih su: Roman o Tristanu i Izoldi, Aleksandrida (Roman o Aleksandru Velikom), Rumanac Trojski (Roman o Troji). Pojavljuju se i viteški i pikarski roman. Viteški roman opisivao je djela slavnih viteza i plemenitost njihovih dama, te njihov život put romantike, čarobnih događaja i slično. U pikarskom romanu, glavni lik bio je nešto prizemniji, picaro - sitni lopov, obješenjak ili slično, koji se lukavstvom provlači kroz život (popularna tema do današnjih dana).

Klasični roman

U renesansi roman dolazi do većeg izražaja, te se u potpunosti razvija onakav kakvog danas poznajemo kao klasični roman. Najpoznatiji renesansni roman je Bistri vitez Don Quijote od Manche, kojeg je napisao Miguel de Cervantes Saavedra 1605. godine. Roman je zapravo parodija na viteške romane koji su tada bili popularni.

Karakteristike

* čvrsta fabula
* kronološki slijed događaja
* duže vrijeme radnje
* jednostavnost
* sveznajući pripovjedač u 3. licu

Podjela

1. prema temi: društveni, obiteljski, psihološki, povijesni, pustolovni, ljubavni, viteški, kriminalistički, dječji, ...
2. prema tonu: humoristični, satirični, didaktični, herojski, sentimentalni
3. prema postojanju: klasični, moderni i suvremeni roman.
4. prema formi:

* lika - strukturom dominiraju povezani likovi (ili jedan lik)
* zbivanja - zbivanje ujedinjuje ono što roman obrađuje
* prostora - bitna veza je neki zamišljeni ili stvarni prostor
* lančani (stupnjeviti) - priče se kao djelovi romana nadovezuju jedna na drugu, završetak jedne je početak druge
* prstenasti - jedna uokvirena priča koja obuhvaća sve ostale, neki događaj omogužuje okvir unutar kojeg se pripovijeda cijeli roman
* paralelni - nekoliko priča se razvija usporedno
* roman-rijeka - obuhvaća ciklus povezanih romana


Moderni roman

Moderni roman se javlja u 20. stoljeću i vuče korijene u djelu F.M.Dostojevskog Zločin i kazna, a prvi pravi moderni roman je ciklus U traganju za izgubljenim vremenom Marcela Prousta. On u svom djelu stvara posebnu vrstu romana (monološko-asocijativni roman - roman esej i roman struje svijesti), ulazi u svijet podsvijesti te razvija tehniku solilokvija (unutarnji monolog, govor o sebi objektivno i hladno). Također, uvodi psihološko vrijeme (unutarnje, različito od stvarnog).

Karakteristike

* psihološko (subjektivno) vrijeme (u stvarnosti obično nekoliko dana ili sati)
* reprodukcija čovjekove svijesti
* unutarnji, pripovjedni monolog (solilokvij)
* težište na liku, a ne na događaju (zbog što boljeg otkrivanja čovjekovog unutarnjeg svijeta)
* defabulativnost (fabula slabi ili nestaje, radnja bez uzročno poslijedične veze, ovisi o subjektivnim doživljajima lika)
* česte teme su traganje za životnim smislom, promišljanje o sebi, pitanja o svijetu i njegovu smislu
* pripovjedač je nepouzdan i subjektivan, pripovijeda u 1. licu jednine
* jezik filozofije, simbola (metajezik)

Podjela

* roman-esej - tip modernog romana u kojem se epsko pripovijedanje nadopunjuje osjećajima i asocijacijama
* struje svijesti - moderni roman koji nema prave radnje, pripovjedač je u 1. licu i govori o vlastitom unutarnjem svijetu u monologu
* ideja - oslobođen potčinjenosti stvarnosti, u njega ulazi sve
* filozofski - filozofija se popularizira pomoću književnog djela u koje je pretočena

Proza u trapericama

Pojam proza u trapericama ili jeans proza nastaje u Hrvatskoj kao prozni model 60ih godina na granici između modernog i suvremenog romana. To je posebna vrsta urbanog romana nastala prema romanu J.D.Salingera "Lovac u žitu". Nastaje kao opreka snažnom problemskom intelektualizmu modernog romana. Karakteriziraju ga mlađi glavni junak koji je netipičan, pasivan, bez ciljeva, gradski marginalac suprostavljen svijetu odraslih. On pripada određenoj manjoj skupini, zajedno izazivaju tradicionalne vrijednosti i stvaraju vlastitu kulturu (odijevanje, glazba, jezik). U ovakvim romanima, odrasli obično slušaju klasičnu glazbu, govore standardnim jezikom, i slično, kao suprotnost mladom junaku. Traperice više nisu samo odjevni predmet, one postaju svojevrstan svjetonazor. Okolina je obično urbana zagrebačka sredina, česti su žargonizmi, to više nije filozofski govor, već govor gradske mladeži. Početke ovakvih romana nalazimo već kod Antuna Šoljana i njegovog romana Kratki izlet, a do pravog razvoja dolazi 70ih kada nastaju romani Alojza Majetića (Čangi off' gotoff, 1970.), Zvonimira Majdaka (Kužiš stari moj, 1970.), Ivana Slamniga (Bolja polovica hrabrosti, 1972.), Branislava Glumca (Zagrepčanka, 1975.)

Suvremeni roman

Suvremeni ili postmoderni roman nastaje 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća. Djelo se počinje tretirati kao promjenjivo, višeznačno, struktura koja je potpuno otvorena čitatelju i njegovoj interpretaciji. U postmodernom romanu ukida se povijesni tok, a sama priča se gradi iz fragmenata te iz drugih priča i žanrova, spajaju se razni prijašnji stilski pravci. Izbjegava se apsolutni kraj, gube se granice, priča stoji između realnog i imaginarnog. Tako nastaju mnogi sitniji, obično nacionalni pravci, ovisno o izboru žanrova i stila.

Novela

Novela je kratko prozno djelo sažete radnje čija fabula govori o isječku iz nečijega života te najčešće sadrži samo jedan događaj i samo nekoliko likova. Njezina se radnja događa u relativno kratkom vremenskom isječku i na relativno ograničenom prostoru.

Nastaje početkom renesanse paralelno s romanom u vrijeme sekularizacije i desakralizacije književnosti.

Prvim se novelama smatraju one iz Dekamerona talijanskoga pisca Giovannija Boccaccia.





Kratka priča

Kratka priča je oblik kratke narativne proze. Kratke priče su sažetije u usporedbi s dužim djelima fikcije, kao sto su novele (u modernom smislu) i romani.

Počeci kratkih priča nalaze se u tradicijama usmenog prepričavanja i proznih anegdota; ukratko opisana situacija koja brzo dolazi do srži. S usponom komparativno realističnog romana, kratka priča razvila se u minijaturu. Neke od njenih prvih savršenih, neovisnih primjera nalazimo u djelima E.T.A. Hoffmanna i Antona Čehova. Mnogi autori današnjice objavljuju kompilacije svojih kratkih priča u zbirkama.

Oblik kratke priče započinje u tradicijama usmene primopredaje, iz koje su proistekla značajna djela, kao sto su Homerove Ilijada i Odiseja. Takve su se priče prepričavale u ritmičnom, pjesničkom obliku, gdje su rime služile kao sredstvo lakšeg pamćenja. Kratki odlomci tih prica usredotoceni su na zasebne price, koje su se mogle prepricati u jednom komadu, ili pri jednom 'sjedenju'. Sveukupni luk priče nazirao bi se tek kroz prepričavanje nekoliko njenih dijelova.

Basne, narodne priče sa izraženom poukom, je prema grčkom povjesničaru Herodotu izmislio grčki rob Ezop, u 6. stoljeću p.n.e. (Ezopu se pripisuju i druga vremena i narodnosti). Ove drevne priče danas su poznatije pod imenom Ezopove basne.

Drugi je stari oblik kratke priče, anegdota, bio popularan za vrijeme Rimskog Carstva. Anegdote su funkcionirale kao vrsta parabole, kratke realistične priče koja utjelovljuju pouku. Mnoge su preživjele rimske anegdote tijekom 13. ili 14. stoljeća sakupljene u zbirku "Gesta Romanorum". Anegdote su ostale popularne širom Europe do duboko u 18. stoljeće, kada je objavljeno djelo fikcije anegdotalnih pisama Sir Rogera de Coverleya.

U Europi se, početkom 14. stoljeća tradicija usmenog prepričavanja počela razvijati u pisane priče. Najznačajnija djela su "Canterburyjske Priče" Geoffreyja Chaucera, i "Decameron" Giovannija Boccacia. Obje knjige su sastavljene od zasebnih kratkih priča (koje se sadržajem razlikuju od farse ili humoristične anegdote, do pažljivo izgrađenih književnih fikcija), postavljenih unutar veće, okvirne priče. Oblik okvirne priče nisu prihvatili svi pisci. Krajem 16. stoljeća u Europi, mračno tragične novele Mattea Bandella neke su od najpopularniji kratkih priča (posebice u francuskom prijevodu). Tijekom renesanse, termin 'novela' koristi se za kratke priče.

Sredinom 17. stoljeća u Francuskoj, pisci kao Madam de Lafayette, razvili su novi, istančani oblik kratke novele, "nouvelle". Tradicionalne vilinske priče počele su se objavljivati 1960-ih godina (jednu od najpoznatijih zbirki napisao je Charles Perrault). Pojava modernog prijevoda Tisuću i jedne noći Antoine Galland (iz 1704; još jedan prijevod se pojavljuje 1710-12), stvara jak utjecaj na europske pisce kratkih priča 18. stoljeća, kao što su Voltaire, Diderot i drugi.

Moderne kratke priče

Moderne kratke priče pojavljuju se kao zaseban žanr početkom 19. stoljeća. Rani primjeri zbirki kratkih priča, uključuju "Bajke" (1824-1826) braće Grimm, "Večeri na majuru kod Dikanjke" (1831-1832) Nikolaja Gogolja, "Priče Groteske i Arabeske" (1839) Edgara Allana Poea i "Dvaput ispričane priče" (1842) Nathaniela Hawthorna. Krajem 19. stoljeća, rast tiskanih časopisa stvorio je veliku tržišnu potražnju za kratkim pričama dužine od 3 do petnaest tisuća riječi. Jedna od poznatih priča tog doba je i Čekhov "Odjel br. 6".

Prvom polovinom 20. stoljeća nekolicina poznatih časopisa kao što su "The Atlantic Monthly", "Scribner's" i "The Saturday Evening Post", objavljuje kratke priče u svakom izdanju. Potražnja za kvalitetnim kratkim pričama, kao i naknada piscima, bile su toliko visoke, da se F. Scott Fitzgerald u nekoliko navrata posvetio pisanju kratkih priča ne bi li otplatio neke od svojih mnogobrojnih dugova.

Potražnja za kratkim pričama dosegla je svoj vrhunac sredinom 20. stoljeća, kada je 1952. časopis "Life" objavio dugu kratku priču (novelu) Ernesta Hemingwaya, "Starac i More". Izdanje časopisa koje sadrži ovu priču prodano je, u samo dva dana, u 5 300 000 primjeraka.

Broj komercijalnih časopisa u kojima se objavljuju kratke priče otada je u stalnom padu, iako ih još uvijek objavljuju u nekolicini poznatih tiskovina kao "The New Yorker". Časopisi o književnosti također objavljuju kratke priče. Kratke su priče osim toga odnedavna zaživjele i novim 'online' životom, gdje se objavljuju u časopisima, u zbirkama organiziranim prema autoru ili temi, na blogovima, Podcastima i web stranicama.

Elementi i obilježja

U odnosu na roman, kratka priča teži jednostavnosti. Kratka se priča obično usredotočuje na samo jedan događaj, ima jedan zaplet, jedan splet okolnosti, ograničen broj likova, i pokriva kratak vremenski period.

U dužim djelima fikcije, priče često sadrže osnovne elemente dramatičke strukture; uvod (u okolnosti, situaciju i glavne likove); zaplet (događaj koji predstavlja predstojeći sukob); rastuću krizu (odlučujući trenutak za glavni lik i njegovu predanost određenom smjeru djelovanja); vrhunac (točka najvišeg interesa u smislu sukoba, i dio priče sa najintenzivnijim djelovanjem); rasplet (rješenje sukoba); i pouku.

Zbog njihove kratkoće, kratke priče mogu i ne moraju pratiti ovu matricu. Primjerice, moderne kratke priče tek rijetko imaju uvod. Češće se događa nagli početak, gdje priča započinje usred djelovanja. Poput dugih, kratke priče imaju vrhunac, krizu ili preokret. Krajevi mnogih kratkih priča su međutim isto tako nagli i otvoreni kao i počeci, te mogu i ne moraju sadržavati pouku ili praktičnu lekciju.

Naravno, kao i sa svakom vrstom umjetnosti, točne osobine kratke priče mijenjaju se ovisno o piscu.





Crtica

Crtica je kraće prozno djelo u kojem se opisuje samo jedan događaj te ima manji broj likova, a na kraju se događa obrat.




Komedija

Komedija (od lat. comoedia ← od grč. kōmōidía) je vrsta drame, odlikuje se veselim sadržajem, crta smiješne strane ljudskog života i ljudi, ismijava njihove nedostatke i mane.

Komedija se, kao i tragedija, razvila u antičkoj Grčkoj. U početku je označavala pjesmu komosa, tj. grupe mladića koji su na otvorenim prostorima izvodili šale na račun svojih sugrađana.

Tematiku i likove uzima iz svakodnevnog života. Završava pobjedom razumnog principa u životu, tj. pobjeđuje razum, pravda i poštenje.

Prema temi koju obrađuje komediju dijelimo na:

* Komediju karaktera koja ismijava mane pojedinca (škrtost, lažljivost...).Vrsta komedije koja kroz komične situacije podvrgava kritici i ismejavanju ljudske karakterne osobine: pohlepu, tvrdičluk, sebičnost, licemerstvo, zavist, oholost i sl.,
* Komediju intrige koja se zasniva na nesporazumima. Vrsta komedije koja se bazira na razgranatim zapletima i naglim obrtima u dramskoj radnji, sa bezazlenim i dobroćudnim posledicama. Radnja se odvija kroz spletke, podmetanja, nesporazume, prerušavanja, zabune i sl. Karakteri su tipizirani. Primeri su Plautove komedije. Osnovna joj je svrha da razveseli i dobro zabavi,
* Društvenu komediju koja ismijava mane čitavog društva.

Vrste smijeha u komediji s obzirom na pristup pisca predmetu ili osobi koju ismijava:

* Humor je najblaži oblik smijeha, a karakterizira ga osjećaj simpatije (smijeh kroz suze),
* Ironija(grč. eironeia; lat. ironia;) Diskretna poruga, koja se sastoji u kazivanju čije značenje je suprotno od onog što se zaista misli (kad se škrtici kaže da je rasipnik, namćoru da je veseljak, kukavici da je hrabar...). Ironija je prikriveni način podsmeha i poruge; često se koristi u komediji, a pogotovo u satiri.
* Satira je smijeh koji se upotrebljava u situacijama kada su negativne crte neke ličnosti toliko jake da uništavaju ljudskost u čovjeku, pa koristeći ovaj oblik smijeha autor u potpunosti negira lik koji ismijava.
* Groteska (fr. grotesque, it. grottesco) Ekstremno neprirodno izražavanje. Karikaturalno fantastična i iskrivljena slika stvarnosti, koja izaziva komične reakcije, ali može i da zastraši. Pozorišni komad ili scenski prikaz koji preuveličava i karikira odnose i likove u dramskom zapletu do fantastike. Koristi se u svim oblicima scenskog izražavanja (drama, opera, balet). Reditelji i izvođači moraju da imaju istančano osećanje mere prilikom kreiranja groteske, inače vrlo lako mogu da "skliznu" u preterivanje i banalnost.

Najpoznatiji su komediografi: Aristofan, Jean-Baptiste Poquelin Molière, Marin Držić, Plaut, Terencije.

Prema načinu na koje ostvaruju komični dojam, komediju dijelimo na: komediju karaktera, intrige, situacije, konverzacije.








Tragedija

Tragedija (grč. τραγῳδία) je vrsta drame u kojoj glavni lik ili ideje za koje se on bori, nestaju ili propadaju - ishod je tragičan. Nastala je u antičkoj Grčkoj.

Sama riječ dolazi od grčkih riječi τράγος jarac i ᾠδή pjesma. Nije u potpunosti jasno zašto je taj oblik drame prozvan "jarčevom pjesmom". Moguće je da su prvi izvođači bili ogrnuti jarčevom kožom ili pak jarca dobivali kao nagradu ili plaću za svou izvedbu. Možda je naziv povezan sa žrtvom koja se prinosila u vrijeme festivala tragedije i "tragičnim" zvukom koji je jarac proizvodio prilikom žrtvovanja.

Prema grčkom filozofu Aristotelu, temeljna uloga tragedije je katarza, odnosno osjećaj sažaljenja kojeg tragedija mora izazvati kod gledatelja. Dakle, tragedija mora produbiti gledateljeve moralne svjetonazore i u njemu potaknuti osjećajnost, te na taj način pročistiti njegovu dušu (grč. κάθαρσις pročišćenje).

Obilježja tragedije

* Tragički junak je centralni lik tregedije, koji stradava ne zbog vlastite krivnje, već sudbine koja mu je donijela nesreću (bez krivice kriv).
* Tragični sukob je sukob tragičnog junaka s ostalim likovima koji imaju različita uvjerenja od njegovih.
* Tragična krivnja je krivica zbog koje tragički junak trpi.
* Tragični završetak je krajnji rasplet tragedije u kojemu junak teško stradava: ubijaju ga ili se pak sam ubija, biva prognan i sl.
* Uzvišeni stil je ton kojim je pisana tragedija, specifičan po svojoj uzvišenosti, kojoj je uloga radnju tragedije učiniti još dramatičnijom.

Razvoj tragedije

Tragedija se razvila iz ditiramba, odnosno zborske lirske pjesme posvećene bogu Dionisu. U 6. stoljeću p. n. e. došlo je do izdvajanja korovođe (korifeja) iz ditirampskog zbora i stvaranja dijaloga između njega i ostatka zbora. Time je pjesma dobila narativni karakter, a korifej i zbor su počeli predstavljati određene likove, što je bila prekretnica u nastajanju tragedije od ditiramba. Drži se da je korifeja od ostatka zbora odvojio Tespis, iako neki teoretičari ističu Ariona. U početku tragedija je imala samo jednog glumca koji je vodio dijalog sa zborom. Eshil protagonistu, odnosno prvom glumcu (grč. πρῶτος prvi) pridružuje i drugog, odnosno deuteragonista (grč. δεύτερος drugi), a Sofoklo i trećeg glumca ili tritagonista (grč. τρίτος treći). To se odnosi na broj glumaca koji se trenutno nalaze na pozornici, a ne na ukupan broj glumaca u tragediji kojih je moglo biti puno više.

Epska pjesma ep

Epska pjesma obimom je manja od epa.

Epska pjesma obrađuje redovno neki pojedini događaj,a ne neko sudbonosno zbivanje za neki narod u cjelini.

Postoje i teorije da su veliki epovi nastali povezivanjem epskih pjesama u jedinstvenu cjelinu, ali postoje i takva shvaćanja prema kojima su neki ciklusi danas poznatih epskih pjesama zapravo ostatak ranijih epova.





Esej

Esej je kraća prozna vrsta u kojoj se obrađuje različita tematika, bilo iz života ili iz znanosti, na način koji uključuje razmišljanje i zaključivanje, ali također ima i sposobnost umjetničkog oblikovanja. Naziv "esej" dolazi od francuske riječi essai, što znači ogled. U eseju do izražaja dolazi osobni stav pisca, njegov izbor problema o kojima piše i njegov vlastiti način izlaganja i zaključivanja, ali moraju biti prisutne i vrijednosti koje pripisujemo znanosti i filozofiji: određena dosljednost u zaključivanju, uviđanje važnosti nekih tema i sklonost prema misaonoj razradi problematike. Esej je često posvećen upravo književnosti, pa se njemu na umjetnički vrijedan način obrađuju teme kojima se bavi znanost o književnosti. Začetnik esejističke proze je Michel de Montaigne, koji u svojem djelu Eseji obrađuje najrazličitije teme na način svojstven esejističkom pristupu.







Mit

Mit predstavlja priče nastale u raznim kulturnim područjima širom svijeta koje govore o porijeklu i nastanku čovjeka, naroda, i drugih živih bića, te bogova i heroja kulture, kao i nastanka civilizacije i cjelokupnog svemira. Mitove možemo podijeliti u više kategorija, mogu biti kozmogonijski, vezani uz religiju i rituale, o raznim herojima kulture koji su donosioci civilizacije, o bogovima ili su povijesnog karaktera, koji govore o seobama plemena. Najpoznatije mitologije su grčka i rimska.

Etimologija

Mit (grč. mŷthos - riječ, govor; povijest) znači: 1. priča, predajno vjerovanje starih naroda o podrijetlu svijeta, o prirodnim pojavama, o bogovima i legendarnim herojima; 2. prenes. bajka, priča, izmišljotina, nevjerodostojan prikaz nekih događaja. (Veliki rječnik stranih riječi, Bratoljub Klaić, Zora, 1968.)

Općenito

Mit prvenstveno nastaje na područjima gdje se kulturna tradicija prenosi sa koljena na koljeno, putem usmene predaje. Kod nekih plemena, koja i danas žive izolirano, tradicija pričanja priča o nastanku i porijeklu vlastitog naroda i njihove povijesti očuvala se do danas. Često je puta usmena predaja bila jedini način da povijest vlastite grupe ne padne u zaborav, predajući je prilikom obreda inicijacija mlađim naraštajima, koji će je dalje prenositi svojim potomcima.

Mnogi stvarni događaji koji su se prenosili sa koljena na koljeno, pretvorili su se u bajke, a stvarni ljudi u heroje kulture, pa je danas nemoguće razlučiti što se stvarno dogodilo, a što nije.

Mit može govori o nadnaravnim bićima, precima ili junacima koji služe kao praiskonski tipovi i obrasci ponašanja u primitivnom gledanju na svijet.

U književnosti, mit je epski oblik pripovjedne proze koji oblikuje mitske teme, najčešće one o postanku svijeta, životu, smrti, zagrobnom životu.

Mitovi

Mitovi, priče o bogovima i njihovoj povijesti nisu samo stvar grčke mitologije, već i prirodni narodni od svojih davnih početaka posjeduju svoje mitove s elementima totemizma i magije. Mnoge magijske radnje popraćene su pričanjem mitova. Kultovi i simboli nerijetko se interpretiraju kratkim mitovima. Postoje i mitovi o prirodi koji pokušavaju objasniti prirodne pojave, pri čemu su oni često povezani s vračarskim činima. Mitovima se nastoji potaknuti rast biljaka, a i ritualne priče imaju to isto za cilj. Mitovima se želi objasniti i prošlost i budućnost, izgled svijeta, struktura kozmosa. Poseban predmet mitskih priča je i čovjek, njegova prošlost i njegova budućnost, kao i njegov zagrobni život. Postoje mitovi o nastanku kulture, kao i socijalni i politički mitovi, mitovi o nastanku naroda, plemena, roda, obitelji, braka, rata. Mitovi kao pokušaj razumijevanja i objašnjavanja stvarnosti često posjeduju svoju logičnost i sustavnost, ali se ponekad čine i kao besmislene priče. Pri tome su mitovi primitivnih, tj. prirodnih naroda nerijetko pomiješani s elementima iz mitova velikih religija. Posebno plodno tlo za razvoj mitologije je politeizam.

Molitva

Molitva i žrtva je jedan od najvažnijih elemenata religije, posebno u obliku molbe ili zahvale. Molitva pretpostavlja postojanje transcendentalne sile koja čovjeka nadilazi u svakom pogledu, k kojom on može stupiti u komunikaciju. No, kod primitivnog i površnog poimanja religije, posebno kod prirodnih naroda, postoji opasnost da čovjek svoje želje smatra mjerilom božanske snage. Molitva može imati različite izražajne oblike: šutnju, meditaciju, pjesmu, govor, ekstazu, etc. Biti religije pripada i posebno tjelesno držanje kojim se izražava i stav prema Bogu, božanstvu: klečanje, dizanje, stajanje, otvorene ili sklopljene ruke, izolacija od svjeta. Kao kultni čin molitva pretpostavlja i zajednicu, kao disciplinu, tehniku, fiksiranost na određene dane, sate.

Žrtva

Žrtva je poseban oblik religioznog očitovanja odnosa prema Bogu ili božanstvu u kontekstu prinošenja dara. Dar je u najčistijem obliku izraz ljubavi, koja uključuje njezino uzvraćanje, makar to u najčistijem obliku nije pretpostavka darivanje, žrtvovanja. No, izvanjski čin, dar, kao materijalna stvarnost u svom fizikalnom elementu, darom postaje tek ako je izraz unutarnjeg odnosa ljubavi, makar čovjek nikad ne bio sposoban za ljubav u apsolutnom značenju. Stoga je dar, žrtva uvijek nešto što nadilazi materijalno i njegovu vrijednost. Dr i žrtva uvijek nadilaze sferu onoga tko daruje i prelazi u drugu, onoga kome se daruje. A ulazak u Božju sferu uvijek je bilo nešto tajnovito. Kod primitivnih oblika žrtvovanja čovjek može vjerovati da Boga može prisvojiti za sebe, potkupiti, kao što je moguće kod ljudi. Umjesto žrtvovanja Bogu čovjek može pred ljudima slaviti svoju veličinu. Od ovog stava nije daleko uvjerenje da je samo važno ispuniti neke obrede da bi se moglo domoći božanske sile. Tako je u primitivnim religijama krv nerijetko izraz života u kojem su prisutni i duhovi. Prolijevanje krvi kao žrtvovanje bogovima predstavlja analogijsko vračanje, magiju. Tako ubijanje žrtvenih životinja treba predočiti ubijanje neprijatelja. Od toga nije daleko ni žrtvovanje ljudi.
Primjer: U 19. st. kod gradnje Mandalaya (glavnog grada Burme) na granicama grada zakopano 50 živih ljudi čije duše su trebale držati stražu protiv zlih duhova da ne uđu u grad.

Nerijetko su u temelje hramova, utvrda, gradskih vrata i palača zazidani živi ljudi, što je građevini dati snagu i čvrstinu za neprijatelja. Taj smisao imao je i kanibalizam, što se u biti može smatrati pervertiranjem žrtvovanja Bogu i božanstvu.

Smisao žrtvovanja na neki način sastoji se u tome da izrazi čovjekovu spremnost da Bogu/božanstvu daruje nešto što je njemu posebno važno, sveto, kao zalog otvorenosti prema drugoj, božanskoj stvarnosti i zahvalnosti za vlastito postojanje sreće.

Svako udaljavanje od autentičnog pojma žrtve kao susreta s Bogom, i to osobnim, pretvara to žrtvovanje u magijske čini, koje gube strahopoštovanje i pred Bogom i pred čovjekom, što u nekim primitivnim narodima vodi do žrtvovanja čovjeka.

Praoblici žrtvovanja su pomazanje i škropljenje svetih predmeta, žrtvovanje životinja i biljaka, svete gozbe. Vračarski i totemski obredi popraćeni su plesovima, mimikom i gestom, maskiranjem, čišćenjem, zazivima, pjesmom, glazbom, ophodnjom, etc.





Književni žanrovi

Autobiografija
Bajka
Biografija
Dječja književnost
Dnevnik

Autobiografija
Kriminalistički
Ljubavni
Misterija
Obiteljska saga
Povijesni
Saga
Satira
Spekulativna fikcija
Fantastika (fantasy)
Horror
Znanstvena fantastika
Triler
Western


Autobiografija

Autobiografija je oblik biografije, koji se piše u prvom licu jer osoba piše o sebi samoj. Naravno kako mnogi koji danas "pišu" autobiografije književnog dara nemaju, često su na projektima autobiografija angažirani i drugi ljudi, ali forma se ne mijenja bilo da na knjizi radio jedan čovjek ili njih petoro.

U povijesti se ovaj oblik pojavio s Ispovijestima sv. Aurelija Augustina, koji je kasnije slijedio i Jean-Jacques Rousseau.

Poseban oblik autobiografije su memoari, gdje naglasak nije na faktografiji, nego na uspomenama, osjećajima, sjećanjima.







Bajka

Bajka je osobita književna vrsta kod koje se čudesno i nadnaravno isprepliće sa zbiljskim na takav način da između prirodnog i natprirodnog, stvarnog i izmišljenog nema pravih suprotnosti. Prisutno je odsustvo psihološke karakterizacije gdje su likovi ustaljeni, prisutan je polaritet dobra i zla te nesputana moć mašte i želje nad stvarnošću.

U svijetu su najslavnije bajke braće Grimm, Hansa Christiana Andersena i Oscara Wildea.

U Hrvatskoj su najslavnije bajke Ivane Brlić-Mažuranić.

Prema definiciji bajka je priča uglavnom namijenjena djeci koja se često bavi nepostojećim i izmišljenim radnjama i likovima kao što su vile i vilenjaci, čarobnjaci, patuljci, vještice i sl. U zadnje vrijem pojavljuje se i nova "generacija" fantastičnih stvorenja poput goblina, trolova, orka i drugih stvorenja koja su plod mašte novog naraštaja kniževnih ali i filmskih umjetnika. Najpoznatiji likovi te novije generacije su hobiti koji su svoju svjetsku slavu stekli zahvaljujući J.R.R. Tolkienu i njegovim "Gospodarima prstenova".

Bajke su često rezultat narodne predaje i posljedica narodnih običaja i kazivanja, a neki su se autori potrudili to i zapisati uz eventualne dorade u fabuli i likovima (primjer su brača Grimm). U bajkama često nalazimo i čudesne životinje koje govore, a u tome je najdalje otišla "Životinjska farma" (izdan 1945.) - satirički roman ili bajka (alegorija) Georgea Orwella.







Biografija

biografija je književno djelo koje opisuje život nekog čovjeka, stvarnog ili izmišljenog. Kad bi biografija samo navodila mjesta i datume rođenja i smrti, školovanja, poslovne i obiteljske događaje, bio bi to životopis, ali biografije zadiru dublje, pišu o ljudskim motivima, vrlinama i manama, problemima i kako su se ljudi nosili s njima, osjećajima. Tako nečija biografija može biti drama, a može biti i komedija, može biti poučna, a ako je suhoparna i previše liči na životopis - dosadna.

Prve biografije

Prvim biografijama možemo nazvati priče iz Asirije, Babilona i Egipta, koje su do nas došle u obliku Legende o Gilgamešu i Enuma Elišu i Biblije. Te priče nam govore o kraljevima, poglavicama, prorocima.

Put k objektivnosti

Biografije starih Grka i Rimljana (Plutarhovi Usporedni životi), te životopisi svetaca iz srednjeg vijeka govore o osobama za koje se zna da su postojale, te više ne sliče na priče o kraljevima, nego se već neki likovi prate od rođenja do smrti, znano je više podataka o osobama koje se opisuje, pa biografije više sliče današnjim biografijama.

Današnje biografije

Danas se pišu biografije ljudi koji su na bilo koji način zanimljivi javnosti, te time posjeduju komercijalni potencijal. Primjer su biografije glumaca (Marilyn Monroe, Johna Waynea), političara (Billa Clintona) ili sportaša (Michaela Jordana).

Žanr kriminalistike

Pridjevom kriminalistički označujemo žanr (podvrstu) raznih vidova stvaralaštva, u prvom redu filma, književnosti i stripa.

Karakterizira ga tematiziranje kriminalnog miljea, odnosa kriminalaca i policije, u raznim varijacijama. Edgar Allan Poe smatra se ocem kriminalističkog romana kojeg je "rodio" djelom Umorstva u Ulici Morgue.

* Detektivi

Jedna od podvrsta žanra je tzv. detektivski roman/film/strip, u kojem je protagonist iznimno inteligentni i sposobni detektiv, koji riješava naizgled neriješiv zločin. Najpoznatiji likovi detektivskog žanra su književni i filmski junaci Sherlock Holmes A.C. Doylea, Hercule Poirot Agathe Christie, te Inspektor Maigret Georgesa Simenona.

Najpoznatiji stripovski detektivi su Rip Kirby i Dick Tracy. Vrlo je cijenjena francuska škola detektivskog filma 60-tih i 70-tih 20. stoljeća

* Gangsteri

Ovaj u najvećoj mjeri filmski podžanr tematizira zbivanja u svijetu organizranog kriminala, odnosno njenog najslavnijeg ogranka Mafije, odnosno Sicilijanske Cose Nostre. Epohalno djelo o gangsterima je trilogija redatelja F.F. Coppole pod nazivom Kum.

* Akcijski junaci

Vrlo popularna i atraktivna podvrsta kriminalistčkog žanra je akcijska. Ona tematizira iznimno fizički i psihički sposobnog pojedinca, uglavnom policijskog inspektora, koji ulazi u direktne fizičke okršaje s kriminalcima. Arhetip takvog heroja je Prljavi Harry, kojeg je utjelovio Clint Eastwood.

* Buddy-Buddy

Svojevremeno vrlo popularna podvrsta, okosnica koje je interakcija dva potpuno različita karaktera koji zajednički rješavaju određen zadatak. Temelji se na komediji karaktera, te je obično vedrijih tonova od ostalih podvrsta. Vidi: Smrtonosno oružje, Mel Gibson & Danny Glover.







Satira

Satira je književni oblik u kojemu se kritički ismijava pojedinca, grupu, državu ili vlast. Često je korištena kao sredstvo političke borbe.

Satira je jedina izvorna rimska književna vrsta. Kvintilijan je rekao: Satura quidem tota nostra est (što u prijevodu znači: „Satura (odnosno satira) međutim potpuno je naša“).

Najpoznatiji su predstavnici Gaj Lucilije, Kvint Horacije Flak, Aulo Perzije Flak i Decim Junije Juvenal.





Fantastika

Fantastika (en. fantasy) je oblik spekulativne fikcije koji za razliku od znanstvene fantastike čvrsto poštuje današnje ili buduće fizikalne zakonitosti (u budućnosti će možda biti moguć let brzinama većim od brzine svjetlosti), ne vodi previše brigu o fizici, nego čitatelja uvodi u svijet vila, čarobnjaka i magije.









Horor

Horror (čiji naziv dolazi od engleske riječi horror, užas) je naziv koji se danas koristi za žanr u fiktivnim djelima (kao što su književnost, likovna umjetnost, strip, film, video-igre), a čiji autori nastoje izazvati strah, uznemirenje i nelagodu kod njihovih konzumenata. Kao najčešći izvor neugodnih osjećaja jest uvođenje nekog zlog - a ponekad neobjašnjivog i nerazumljivog - elementa natprirodnog porijekla u "normalnu" ljudsku svakodnevnicu. Od 1960-ih se izraz horor koristi i za djela s morbidnim, neugodnim temama i snažnom emocionalnom napetošću. Horor se ponekad propliće s djelima znanstvene fantastike, kao i fantasyja, s kojima zajedno tvori poseban nad-žanr spekulativne fikcije. Za izraz horor se u prošlosti koristio izraz strava i užas, odnosno strava.

Pojam i podjela

Podvrsta je akcijskog filma s naglašenom tematikom straha. Horore djelimo u dvije glavne skupine: na psihološke i akcijske. Psihološki horor je vrsta horor filma koji se temelji na psihičkim zapletima, tj. radnjama koje gledatelju daju izbor razmišljanja o viđenom. Akcijski horor je svaki horor film koji nije psihološki, dakle s tematikom ubojica, vampira, zombija i sl.

Znanstvena fantastika

Znanstvena fantastika (eng. science fiction) je umjetnički žanr, oblik spekulativne fikcije koji se prvenstveno bavi utjecajem izmišljene znanosti i/ili tehnologije na društvo ili pojedince. Pojam znanstvene fantastike vezuje se prije svega za književna, televizijska i filmska djela, ali znanstvena fantastika utječe i na likovnu i glazbenu umjetnost.

Granice žanra nisu jasno definirane. Mnoga znanstvenofantastična djela sadrže značajke drugih umjetničkih žanrova, poput kriminalističkih romana, romana strave i užasa, povijesnih romana i, naročito, fantastike. Mnoga znanstvenofantastična djela imaju i značajne elemente psihološke i filozofske književnosti.

Roman Frankenstein engleske književnice Mary Shelley objavljen 1818. godine smatra se izvorištem znanstvene fantastike kao žanra.

Žanr znanstvene fantastike često se označava kraticama ZF te SF ili sci-fi (prema engleskom izvorniku). U ovom se članku koristi hrvatska kratica ZF.

Teme i motivi znanstvene fantastike


Znanstvena fantastika bavi se razmatranjem utjecaja napretka znanosti i tehnologije na društvo i osobe, predviđanjem razvoja čovječanstva ili pak govori o otkrivanju i zamišljanju novih pojava i tehnologija. Osim toga, znanstvena fantastika se ponekad bavi i alternativnom poviješću: »što bi bilo da je bilo«.

Sasvim je krivo poistovjećivati znanstvenu fantastiku isključivo sa svemirskim istraživanjima ili izvanzemaljcima. Ovdje je napisan popis samo nekih tema i motiva ZF-a, zajedno s primjerima. Važno je napomenuti da velika većina znanstvenofantastičnih djela (uključivo i ova navedena kao tipična za neki motiv) sadrže više spomenutih motiva.

Prvi Kontakt

Prvi susret ljudi i izvanzemaljaca, jedan od najstarijih motiva znanstvene fantastike.

U romanu Sastanak s Ramom, A. C. Clarke opisuje prolazak golemog izvanzemaljskog svemirskog broda kroz Sunčev sustav. Ljudi ga istražuju, ali njegova prava namjena ostaje obavijena tajnom. Film Bliski susreti treće vrste je klasik filmskih ostvarenja tematike Prvog Kontakta. Roman Kontakt Carla Sagana te istoimeni film predstavljaju najpoznatije realizacije motiva Prvog Kontakta u tvrdoj ZF. Taj motiv javlja se u mnoštvu znanstvenofantastičnih djela, čak i tamo gdje ne predstavlja glavnu temu.

Katastrofa

Društvo je pogođeno prirodnom katastrofom, nuklearnim ratom, epidemijom ili nekom drugom nesrećom velikih razmjera, ili mu tako nešto prijeti.

U romanu Božji Čekić A. C. Clarkea i Gentryja Leeja Zemlji prijeti udar asteroida. U romanima Hvalospjev Leibowitzu Waltera M. Millera i Rat Miru Vernora Vingeja te serijalu računalnih igara Fallout opisano je društvo poslije nuklearnog rata. Film Dr. Strangelove Stanleyja Kubricka prikazuje poremećenog pojedinca čije akcije dovode do nuklearnog uništenja.

Izvanzemaljska invazija

Zemlja ili ljudska civilizacija je u ratu s izvanzemaljcima ili su ju izvanzemaljci osvojili.

Rodonačelnik tog motiva je Herbert George Wells s klasikom Rat svjetova. Motiv se pojavio mnogo puta u znanstvenoj fantastici, u najrazličitijim obradama, od čistog kopiranja Wellsa pa do vrlo originalnih izvedenica, te od humorističnih do onih koje spadaju u tvrdu ZF. U ponekim obradama, npr. roman Kraj djetinjstva A. C. Clarkea, izvanzemaljci ne osvajaju Zemlju i čovječanstvo nasilno, nego ih mirnim putem podvrgavaju svojoj vlasti.

Budućnost čovječanstva

Taj se motiv pojavljuje u znatnom broju ZF djela, u različitim obradama - utopijskim, distopijskim ili u njihovoj kombinaciji.

Klasik je roman Grad i zvijezde A. C. Clarkea gdje je opisana ljudska civilizacija za milijardu godina, utjelovljena u dvije zajednice na Zemlji. Najpoznatija distopijska djela su 1984. Georgea Orwella, gdje je opisana totalitarna država i tehnike kojima drži ljude u pokornosti, te Vrli novi svijet Aldousa Huxleya gdje totalitarna država uzgaja poslušne podanike ispranog mozga podijeljene u biološke kaste. Robert Heinlein u romanu Luna je okrutna ljubavnica opisuje socijalne aspekte ljudskog naseljavanja Mjeseca, poput razvoja poliandrije. Film Loganov bijeg opisuje antiutopijsku sliku civilizacije u kojoj žive samo mladi ljudi. Iain M. Banks je u serijalu o Kulturi stvorio potpuno utopijsku civilizaciju daleke budućnosti gdje sukobi ipak postoje, a ljudi imaju poriv za istraživanjem novog i nepoznatog. Larry Niven u romanima Integralna stabla i Dimni prsten opisuje društvo kojeg su utemeljili odmetnici u plinskom torusu u orbiti oko neutronske zvijezde. Roman Milana Šufflaya Na Pacifiku god. 2255. (1924.) također spada u ovu kategoriju, kao i distopijski roman Branka Belana Utov dnevnik (1982.).

Cyberpunk

Detaljniji članak o ovoj temi: Cyberpunk
Naziv za podžanr u kojem postoji globalna računalno-komunikacijska mreža, tehnološka ili biološka usavršenja čovjeka, virtualna stvarnost i holografske simulacije, razvoj naprednih računala i umjetne inteligencije te sučelja između čovjeka i računala.

Alternativna povijest

Opisuje kako bi svijet izgledao da su se povijesni događaji drukčije odvijali.

Keith Roberts u romanu Pavane obrađuje alternativnu povijest u kojoj je španjolska Velika Armada 1588. godine vratila Englesku katoličanstvu. Philip K. Dick u romanu Čovjek u visokom dvorcu piše o svijetu u kojem su u Drugom svjetskom ratu pobijedile sile osovine.

Steampunk

Podžanr s elementima alternativne povijesti i cyberpunka.

Radnja se događa u prošlosti, često u počecima industrijske revolucije, gdje postoje neke tehnologije ili izumi koji su u stvarnosti otkriveni odnosno izumljeni kasnije. Prvim steampunkom smatra se novela Diferencijalni stroj Williama Gibsona i Brucea Sterlinga u kojoj lord Byron i Charles Babbage uspijevaju napraviti funkcionalno mehaničko digitalno računalo. Inspiracija za steampunk sigurno je došla od djela ZF pisaca 19. stoljeća, poput Julesa Vernea ili Mary Shelley.

Vojska

Autori se bave prikazom vojnih tema u ZF okružju. Ta su djela često metafore stvarnih ratnih ili političkih događanja.

Najpoznatije jest Zvjezdani jurišnici Roberta Heinleina. Serijal o Milesu Vorkosiganu spisateljice Lois McMaster Bujold jedan je od uspješnijih primjera vojničkog ZF-a. Roman Sablja hrvatskog pisca Ivana Gavrana također spada u lijepe primjere ovog podžanra.

Religija

Autori se bave religioznim, teološkim ili antireligijskim temama.

Walter R. Miller u romanu Hvalospjev Leibowitzu (spomenutom i među primjerima katastrofičnih ZF djela) piše o Katoličkoj crkvi u postnuklearnoj Americi te štovanju relikvija iz prošlosti u obliku tehničke dokumentacije raznih uređaja izgubljenih nakon nuklearnog rata. A. C. Clarke u priči Zvijezda, jednoj od najljepših ZF priča vjerske tematike, piše o isusovačkom redovniku koji kao član posade istraživačkog broda traži betlehemsku zvijezdu.

Ljubav

Ljubavne priče također se pojavljuju u sklopu znanstvene fantastike.

Karakterističan je roman Vrata u ljeto Roberta Heinleina. Spisateljica Lois McMaster Bujold u sagama o Milesu Vorkosiganu (spomenutim pod primjerom vojničke ZF) također koristi značajne elemente ljubavnog romana.

Erotika

Detaljniji članak o ovoj temi: Erotika u znanstvenoj fantastici
Već u prvim djelima ZF-a nailazimo na primjese seksa i erotike.

Istraživanje

Istraživanje nepoznatog, kako svemira tako i drugih mjesta (poput Zemljinog podmorja), civilizacija, pojava i tehnologija vječna su tema znanstvene fantastike nazočna u većoj ili manjoj mjeri u svakom ZF djelu.

Televizijska serija Zvjezdane staze, sa svojim sloganom »to boldly go where no one has gone before« predstavlja arhetip istraživačkog motiva u ZF. Među dojmljivijim književnim primjerima istraživačke ZF jest roman Nepobjedivi Stanisława Lema.

Vremeplov

Prvo djelo objavljeno na temu putovanja kroz vrijeme bilo je Vremenski stroj (The Time Machine), H. G. Wellsa iz 1895. g.

Roboti i umjetna inteligencija

Ovaj motiv je vrlo star i ima korijene u davnim legendama. Pisci raspravljaju o utjecaju robota i razvoja umjetne inteligencije na ljudsko društvo.

O robotima je u književnosti prvi raspravljao Karel Čapek u drami R. U. R. 1920. kojom je i uveo riječ robot. Klasik motiva robotike je Asimovljev roman Ja, robot koji je bio temelj za cijeli serijal romana o robotima gdje su postavljeni i poznati Zakoni robotike. Motiv robotike često se prikazuje u distopijskom okružju gdje roboti i umjetna inteligencija nastoje istisnuti ljude, npr. u filmu Terminator. Vedriji prikaz razvoja robota i umjetne inteligencije vidljiv je u Spielbergovu filmu A.I. te likovima Doktora i Date iz Zvjezdanih staza.

Razni pronalasci (uključivo nanotehnologiju i genetičko inženjerstvo) [uredi]

Transhumanizam

Transhumanistički motivi obuhvaćaju zamisli korištenja znanstvanih dostignuća i tehnologije u svrhu poboljšanja i daljnje evolucije čovjeka ili razvoja umjetne inteligencije. Transhumanistički motivi nazočni su u znanstvenoj fantastici u novije vrijeme, naročito u romanima Vatra nad Dubinom Vernora Vingeja, te serijalu o »Kulturi« Iaina M. Banksa.

Svemirska opera

Kod svemirske opere ili Space opere radnja je obično smještena u daleki svemir, a putnici, israživači ili posade svemirskih brodova doživljavaju svakakve avanture. Književni primjeri svemirske opere jesu: Clarkeova 2001: Odiseja u svemiru, Boujoldičina serija novela o Milesu Vorkosiganu, Adamsov Vodič kroz galaksiju za autostopere, Asimovljev Serijal o Zakladi i drugi.

Humor

Neka znanstveno-fantastična djela obrađuje klasične teme i motive na humoristički način.

Najtipičniji primjer humoristične obrade znanstvenofantastičnih tema jest roman Vodič kroz galaktiku za autostopere Douglasa Adamsa. Britanska televizijska serija Crveni patuljak stekla je kultni status u humorističnoj ZF kombiniranjem sjajne glumačke ekipe, parodiranja znanstvenofantastičnih tema i klišeja te britkim humorom.

Triler

Triler (eng. thriller) je široki žanr koji obuhvaća film, književnost i televiziju. Triler karakteriziraju dinamika, neprestana akcija i vješti junaci koji moraju osujetiti planove moćnijih i bolje opremljenih zlikovaca. Često se koriste književna sredstva kao što su napetost, skretanje pozornosti i napeti završetci.

Karakteristike

Trileri se često u potpunosti ili djelomično odvijaju u egzotičnim okruženjima kao što su strani gradovi, pustinje, polarne regije ili otvoreno more. Junaci trilera obično su "čvrsti muškarci" naviknuti na opasnost: policajci, špijuni, vojnici, mornari ili avijatičari. No, oni mogu biti i obični građani koji su se slučajno našli u opasnosti. Dok su junaci obično bili muškarci, i žene sve više postaju glavne junakinje.

Trileri se često preklapaju s misterioznim pričama, ali se odlikuju strukturom svojih priča. U trileru, junak mora poremetiti planove neprijatelja, a ne riješiti zločin koji se već dogodio. Trileri se često javljaju na mnogo višoj razini: zločini koji se moraju spriječiti su serijska ili masovna ubojstva, terorizam, atentati ili zbacivanja vlada. Izazov i nasilne konfrontacije su standardni elementi priče. Dok je vrhunac misterije kad se ona riješi, vrhunac trilera je kad junak konačno porazi zlikovca, spašavajući vlastiti život, a često i živote drugih. U trilerima nadahnutima film noirom i tragedijama, kompromitirani junak obično pogiba tijekom svog pothvata.

U posljednjim godinama, kad na trilere iznimno utječu horori u popualrnoj kulturi, kobni ili monstrouzni element postaje uobičajen kako bi se podigla napetost. Čudovište može biti bilo što, čak i inferiorna fizička snaga koju superiornom čini samo inteligencija (Slagalica strave), nadnaravno biće (Drakula, Christine, Amityville Horror, Krug), izvanzemaljci (Cthulhu mitovi Howarda Phillipsa Lovecrafta), serijske ubojice (Noć vještica, Petak 13., Teksaški masakr motornom pilom i Psiho), ili čak mikrobi ili kemijski agensi (Koliba straha, Posljednji čovjek na zemlji, 28 dana kasnije). Neki pisci postali su poznati inkorporirajući sve ove elemente (Richard Laymon, F. Paul Wilson).

Slične odlike odvajaju triler od drugih sličnih žanrova: pustolovna, špijunska, pravosudna, ratna, pomorska fikcija itd. Trileri nisu prepoznatljivi po svojem sadržaju nego pristupu tom sadržaju. Mnogi trileri govore o špijunima i špijunaži, ali nisu sve špijunske priče trileri. Špijunski romani Johna Le Carréa, na primjer, eksplicitno i namjerno odbijaju konvencije trilera. Protivno tome, mnogi trileri prelaze u žanrove koji su tradicionalno imali nekoliko ili nijedan element trilera. Alistair MacLean, Hammond Innes i Brian Callison najbolje su poznati po svojim trilerima, ali su dokazani pisci pomorskih priča (čovjek protiv prirode).

Trileri se mogu definirati po primarnom ugođaju koji stvaraju: uzbuđenju. Ukratko, ako 'uzbuđuje' ('thrill'), onda je triler.

Podžanrovi

Žanr trilera obuhvaća sljedeće podžanrove, koji opet mogu obuhvaćati elemente drugih žanrova:

* Akcijski triler - U kojem radnja često govori o utrci s vremenom, sadrži puno nasilja te očitog negativca. Ovi filmovi obično uključuju veliki broj oružja, eksplozija i velike zaplete koji stvaraju podlogu za akciju. Ovi filmovi imaju elemente misterioznih i kriminalističkih filmova, ali oni ustupaju mjesto akciji. Najbolji primjeri su filmovi o Jamesu Bondu, Transporter i romani i filmovi o Jasonu Bourneu.
* Trileri urote - U kojima se heroj/heroina suprotstavlja velikoj, moćnoj grupi neprijatelja čiju urotu prepoznaju samo on/ona. Chancellorov rukopis i Akvitanska zavjera Roberta Ludluma spadaju u ovu kategoriju, kao i filmovi kao što su Tri kondorova dana i JFK.
* Kriminalistički triler - Ovaj žanr je spoj kriminalističkih filmova i trilera koji prikazuje napetu priču o uspješnom ili propalom zločinu ili zločinima. Ovi filmovi obično se fokusiraju na kriminalca(e), a ne na policajce. Kriminalistički trileri obično naglašavaju akciju na račun psiholoških aspekata. Središnje teme ovih filmova su ubojstva, pljačke, potjere, obračuni i prijevare. Neki od najboljih primjera su filmovi Uzaludna pljačka, Sedam, Reservoir Dogs, Insider i Džungla na asfaltu.
* Triler katastrofe - U kojima se glavni sukob događa zbog neke prirodne ili umjetne katastrofe, kao što su poplave, potresi, uragani, vulkani itd., ili nuklearne katastrofe od umjetnih katastrofa. Neki od primjera su Olujno nevrijeme Carla Hiaasena, Tremor Winstona Grahama i film Potres iz 1974.
* Dramski triler - U kojem se priča sastoji od elemenata trilera i dramskog filma. Ovi su filmovi sporijeg ritma, a karakteriziraju ih kompleksnost junaka uz preokrete u priči. Primjeri su Iluzionist, Prevoditeljica i Prestiž.
* Eko-triler - U kojem protagonist mora spriječiti ili ispraviti ekološku ili biološku opasnost - uz što se često suočava s uobičajenim tipovima neprijatelja ili prepreka prisutnih u drugim žanrovima trilera. Ova ekološka komponenta često uobličava središnju poruku ili temu priče. Primjeri su Petlja Nicolasa Evansa, Echoes in the Blue C. Georgea Mullera i Slonova pjesma Wilbura Smitha, od kojih svaki ističu stvarne ekološke probleme. Futuristički eko-trileri su SF žanr koji nudi ideje koje će se ili bi se mogle dogoditi, a primjeri su djela Kim Stanley i Iana Irvinea.
* Erotski triler - Koji se sastoji od erotike i trilera. Postao je popularan u osamdesetima popularizacijom video tržišta. Žanr obuhvaća filmove kao što su Sirove strasti, Fatalna privlačnost, Tražeći g. Goodbara i In the Cut.
* Horor triler - U kojem je sukob između glavnih junaka mentalni, emocionalni i fizički. Primjeri iz nedavne prošlosti su serijal Slagalica strave i 28 dana kasnije Dannyja Boylea. Ono što odvaja horor triler je glavni element straha tijekom cijele priče. Glavni lik(ovi) ne samo da se suprotstavljaju nadmoćnoj sili, nego su ili će uskoro i sami postati žrtve i izravno osjetiti strah koji dolazi privlačenjem pozornosti čudovišta. Drugi dobro poznati primjeri su Psiho Alfreda Hitchcocka i Kad jaganjci utihnu Thomasa Harrisa.
* Sudski triler - U kojem se odvjetnik-heroj/heroina sukobljava s neprijateljem izvan, ali i unutar sudnice te su u opasnosti da izgube ne samo slučaj, i nego i vlastite živote. Slučaj Pelikan Johna Grishama je dobar primjer ovog tipa.
* Medicinski triler - U kojem su heroji/heroine liječnici ili medicinsko osoblje koji rade na rješavanju raširenog medicinskog problema. Robin Cook, Tess Gerritsen, Michael Crichton i Gary Braver su naširoko poznati pisci ovog podžanra. Filmovi kao što je Awake su dobri primjeri medicinskih trilera.
* Politički triler - U kojem heroj/heroina mora osigurati stabilnost vlade koja ga/ju zapošljava. Ovaj podžanr utemeljili su uspjesi Sedam dana u svibnju (1962.) Fletchera Knebela, Dan šakala (1971.) Fredericka Forsytha i Mandžurijskog kandidata (1959.) Richarda Condona.
* Psihološki triler - U kojem se (do čestog nasilnog rješenja) sukob između glavnih junaka odvija na mentalnoj i emocionalnoj, a ne fizičkoj razini. Poznati primjeri su filmovi Alfreda Hitchcocka Sumnja, Sjenka sumnje i Stranci u vlaku te bizarni i utjecajni Plavi baršun Davida Lyncha, kao i Šesto čulo M. Nighta Shyamalana i Talentirani gospodin Ripley Patricije Highsmith.
* Špijunski triler - U kojem je junak obično vladin agent koji mora poduzeti nasilne mjere protiv agenata protivničke vlade ili (posljednjih godina) terorista. Primjeri su Iz Rusije s ljubavlju Iana Fleminga, Boorneov identitet Roberta Ludluma, te televizijske serije kao što su Nemoguća misija i 24.
* Natprirodni triler - U kojem je konflikt između glavnih junaka, od kojih jedan ima nadnaravne moći. Poznati primjeri ovog žanra su Carrie Stephena Kinga i Neslomljivi M. Nighta Shyamalana. Ovaj tip trilera kombinira napetost običnog trilera sa sastojcima horora kao što su duhovi, okultni i fizički fenomeni. U njima se izbjegavaju krvavi elementi horor filmova u korist održavanja ugođaja napetosti i nepredvidljivosti; nadnaravni trileri često prikazuju protagoniste koji se ili sukobljavaju sa zlom paranormalnom silom ili su uhvaćeni u situaciju koju naizgled kontrolira neki izvanzemaljski entitet izvan njihova domašaja.
* Tehnološki triler - Djelo koje se obično fokusira na vojnu akciju, u kojem se tehnologija (obično vojna) opisuje u detalje kako bi se čitatelju/gledatelju objasnila radnja. Žanr je definirao i popularizirao Tom Clancy sa svojim Lovom na Crveni oktobar, a općenito se smatra "ocem tehno-trilera".

Većina trilera formirana je u nekoj kombinaciji iz gornjeg popisa, s horor, urotničkim ili psihološkim trikovima koji se najčešće koriste kako bi se podigla napetost. Kombinacije su raznolike, a mogu biti:

* SF/tehno/horor trileri: Jurski park, Aliens vs. Predator
* Tehno/politički/urotnički/vojni/horor trileri: Predator, RoboCop, romani Draka S.M. Stirlinga
* Sudski/forenzički/psihološki/horor trileri: roman Kad jaganjci utihnu Thomasa Harrisa, Sedam.



Fikcija i književnost

Homerova Odiseja je jedna od najstarijih priča zapadnog svijeta te se smatra ranim prototipom trilera. Junak Odisej nalazi se na pogibeljnom putovanju kući nakon Trojanskog rata, suočavajući se s raznim nesrećama kako bi se vratio svojoj ženi Penelopi. Bori se s nemanima kao što je Kiklop, jednooki div, i sirenama, čije pjevanje mami mornare u njihove dubine. U većini slučajeva, Odisej koristi lukavštinu, a ne sirovu snagu kako bi svladao svoje neprijatelje.

Grof Monte Cristo je pustolovni osvetnički triler o čovjeku zvanom Edmond Dantes koji biva izdan od strane prijatelja i poslan u zloglasni zatvor Château d'If. Njegov jedini prijatelj je starac koji ga uči svemu, od filozofije preko matematike do mačevanja. Prije nego što je umro, starac otkriva Dantesu tajnu lokaciju velikog blaga. Ubrzo nakon toga, Dante smišlja odvažni bijeg i koristi bogatstvo kako bi se prikazao kao grof Monte Cristo. Željan osvete, počinje se osvećivati onima koji su mu uništili život.

Drakula je gotički nadnaravni triler u prvom licu (dnevnici, pisma, novinski izresci). Mladi Englez zvan Jonathan Harker putuje na Karpate kako bi se susreo s klijentom zvanim Grof Drakula. No, nakon što grof pokazuje svoje pravo lice, Harker jedva uspijeva izvući živu glavu. Grof ubrzo stiže u Englesku, donijevši sa sobom smrt i opasnost. Harker i njegovi prestravljeni prijatelji prisiljeni su se obratiti dr. Van Helsingu, koji koristi modernu znanost kako bi se suprotstavio drevnom praznovjerju.

The Riddle of the Sands, napisan 1903., "prvi moderni triler" prema Kenu Follettu, koji ga je opisao kao "pustolovni triler o dva mladića koji nailaze na njemačku armadu koja se priprema za invaziju na Englesku."

39 stepenica je triler Johna Buchana u kojem nevini mladić postaje prvoosumnjičeni u slučaju ubojstva i počne bježati od policije i neprijateljskih špijuna.

Srce tame je roman u prvom licu o čovjeku zvanom Marlowe koji putuje uz rijeku Kongo u potrazi za tajnovitim belgijskim trgovcem Kurtzom i suočava s raznim užasima. Marlowe počinje razmišljati gdje završava civilizacija, a gdje počinje barbarstvo. Danas bi se ovo moglo opisati kao psihološki triler.

Špijun koji je došao iz hladnoće Johna le Carréa smješten je u svijet hladnoratovske špijunaže te je pomogao u najavi realističnije trilerske fikcije koja se vrti oko profesionalnih špijuna i sukoba umova neprijateljskih majstora špijunaže.

Roman Bourneov identitet je jedan od prvih trilera pisan modernim stilom kakav danas poznajemo. Čovjek pogođen vatrenim oružjem pronađen je kako pluta u Sredozemnom moru. Nakon što je doveden na obalu i nakon što se oporavio, budi se s amnezijom. Odlučan u namjeri da otkrije tajne svoje prošlosti, daje se u potragu koja ga šalje u mrežu nasilja i prijevara. Zapanji se nakon što shvati kako mu se borba prsa o prsa i rukovanje oružjem čine poznatima.

Roman Prva krv općenito se smatra ocem modernog akcijskog romana. Mladi vijetnamski veteran, obolio od PTSP-a, nailazi na starijeg šerifa koji je veteran Korejskog rata. Nakon što ga šerif pokuša istjerati iz grada, počinje verzija Vijetnamskog rata u šumi, brdima i pećinama ruralnog Kentuckyja. To ne postaje samo sukob generacija, nego i sukob između konvencionalnog i gerilskog ratovanja.

Romanopisci blisko povezani s ovim žanrom su Robert Ludlum, Eric Ambler, David Morrell, Andy McNab, Frederick Forsyth, Dan Brown, James Phelan, Ted Bell, Tom Clancy, Michael Crichton, Douglas Preston, Lincoln Child, Ian Fleming, Ken Follett i Alistair MacLean.

Film

Bourneov identitet adaptiran je u film s Mattom Damonom koji je u radnji iskoristio mnoge konvencije trilera. Iako njegovi nastavci, Bourneova nadmoć i Bourneov ultimatum, u dobroj mjeri ne prate originalne predloške, zadržani su elementi urotničkog trilera.

Mandžurijski kandidat je klasik hladnoratovske paranoje. Komunisti otimaju skupinu američkih vojnika i ispiru im mozak. Implantiraju im lažna sjećanja, zajedno s podsvjesnim okidačom koji ih u danom trenutku pretvara u ubojice. Ubrzo ih reintegriraju u američko društvo kao agente spavače. Jedan od njih, bojnik Bennett Marco, osjeća da nije sve u redu i sukobljava se s bivšim drugom, narednikom Raymondom Shawom koji je blizu toga da bude aktiviran kao ubojica.

Telefonska govornica je triler o sebičnom čovjeku kojeg poremećeni snajperist zarobi u telefonsku govornicu. Kako mu je namješteno da je ubojica svodnika, nađe se opkoljen policijom koja nema pojma o postojanju snajperista.

Ronin je napeta priča o sukobljenim odanostima. Ekipa post-hladnoratovskih plaćenika okuplja se u Francuskoj kako bi pripremila zasjedu i ukrala misterioznu aktovku. Misija polazi po zlu nakon što se ekipa sukobi među sobom. Sadržaj aktovke se ne otkriva, ali je očito nešto vrijedno ubijanja.

Drugi primjeri trilera u filmovima su Donnie Darko, Crveno oko, Sjever-sjeverozapad, Na vatrenoj liniji, Solo Voyage, Četvrti kat i Maratonac.

Neki od slavnih trilera koji su postali poznati i kao romani i kao filmovi su Dan šakala Fredericka Forstytha, Lov na Crveni oktobar i priče o Jacku Ryanu Toma Clancyja, Kad jaganjci utihnu Thomasa Harrisa i romani kao što su Jurski park i Kongo Michaela Chrichtona, te Da Vincijev kod Dana Browna.

Televizija

Postoje bar dvije televizijske serije nazvane jednostavno Triler, jedna snimljena u SAD-u u šezdesetima, a druga u Velikoj Britaniji u sedamdesetima. Iako nisu ničim povezane, obje serije sastojale su se od pojedinih nepovezanih dramskih epizoda od kojih je svaka upotrebljavala obiteljske motive žanra.

24 je dinamična televizijska serija s premisom temeljenom na Ratu protiv terorizma. Svaka sezona odvija se u 24 sata, a svaka epizoda se odvija u "stvarnom vremenu". Uz upotrebu tehnike podijeljenog ekrana i sata koji otkucava, 24 prati saveznog agenta Jacka Bauera dok pokušava spriječiti terorističke prijetnje.

Izgubljeni, serija koja govori o preživjelima iz zrakoplovne nesreće, prikazuje stradalnike na otoku prisiljene suočiti se s monstruoznim bićem koje se pojavljuje u oblaku crnog dima, zavjerom "Drugih" koji su oteti ili ubijeni od strane ostalih stradalnika u raznim trenucima u vremenu, mračnom prošlošću samog otoka koju pokušavaju shvatiti, polarnim medvjedima i boriti se da jednostavno ostanu živi.

Zakon braće prati Michaela Scofielda, inženjera zatvorenog u strogo čuvanom pritvoru, u pokušajima da pomogne svom bratu, koji je osuđen na smrt zbog zločina kojeg nije počinio. U prvoj sezoni Michael se pokušava nositi s izazovima zatvorskog života, drugim zatvorenicima i stražarima. U međuvremenu provodi svoj plan za bijeg, dok izvan zatvora Michaelovi saveznici istražuju zavjeru koja je dovela do toga da su Lincolnu smjestili zločin. U drugoj sezoni, Michael, njegov brat i nekoliko drugih zatvorenika bježe iz zatvora te moraju umaknuti potjeri koja se protegla na cijelu zemlju, kao i onima koji ih žele vidjeti mrtve.

Trileri su ostvarili i skok s televizije na film, kao što je to slučaj s franšizom Nemoguća misija.





Vestern

Vestern (eng. Western) je žanr stvaralaštva u književnoj, filmskoj, radijskoj televizijskoj, strip i drugim umjetnostima. Vesterni uglavnom tematiziraju događaje koji se uglavnom odvijaju u drugoj polovici 19. stoljeća na Zapadu Sjedinjenih Država (poznat kao Američki Stari Zapad ili Divlji zapad), ali u i Zapadnoj Kanadi i Meksiku. Neki vesterni smješteni su u ranija razdoblja kao što je Bitka za Alamo 1836., no oni se uglavnom odvijaju u vremenu nakon Američkog građanskog rata i prije kraja Indijanskih ratova 1890., iako postoji nekoliko "kasnih vesterna" (npr. Divlja horda), dok su neki smješteni u doba Meksičke revolucije 1920.

Vesterni često prikazuju sukob primitivnog i zastarjelog načina života i moderne tehnologije ili društvenih promjena. Često za takve opise služe prikazivanja sukoba između domorodaca i došljaka ili američke konjice, ili pak opasnost koja prijeti rančerima od Industrijske revolucije. Američki vesterni četredesetih i pedesetih godina naglašavaju vrijednosti časti i poržtvovnosti. Vesterni iz šezdesetih i sedamdesetih su često obojeni pesimističkim tonovima, glorificirajući buntovnog antijunaka i naglašavajući cinizam, brutalnost i nepravednost američkog zapada.

Teme

Žanr vesterna, pogotovo u filmovima, često prikazuje osvajanje divljine i podređivanje prirode u ime civilizacije ili zapljenu teritorijalnih prava od originalnih stanovnika tih područja. Vestern opisuje društvo organizirano oko kodeksa časti, a ne zakona. Popularna percepcija vesterna je priča koja se vrti oko života polu-nomadskog lutalice, obično kauboja ili revolveraša.

Na neki način, takvi protagonisti mogu se smatrati doslovnim potomcima vitezova lutalica koji su stajali u središtu svakog ranijeg većeg žanra. Kao i kauboj ili revolveraš u vesternu, vitez lutalica iz ranijih europskih priča i poezije je lutao od mjesta do mjesta na svojem konju, boreći se sa zlikovcima raznih boja i ne vežući se za nikakve društvene strukture nego samo za svoj kodeks časti. I kao vitezovi lutalice, heroji vesterna obično spašavaju djeve u nevolji.

Tehnologije epohe - kao što su telegraf, tiskarski stroj i željeznica - obično simboliziraju neminovni kraj divlje prerije. U nekim "kasnim vesternima", kao što je Divlja horda, spominju se automobil pa čak i zrakoplov. Oružje je jedno od glavnih elemenata, a obično se radi o puški Winchester ili pištolju Colt. Često se koristi i dinamit, nekad kao sredstvo razaranja, a ponekad i kao oružje. Ponekad se, doduše u manjoj mjeri, može vidjeti i Getlingov top.

Vestern uzima ove elemente i koristi ih kako bi ispričao jednostavne priče o moralnosti, obično uz spektakularne prikaze američkog Zapada. Vesterni često izobličuju nesmiljenost divljine te često smještaju radnju u pustinjske predjele. Specifična okruženja uključuju izolirane utvrde, rančeve i seoske kuće; indijansko selo; ili manji grad sa saloonom, trgovinom mješovitom robom, stajom i zatvorom. Osim divljine, obično salooni naglašavaju da je to "Divlji zapad": to je mjesto gdje se ide radi glazbe (razuzdano sviranje klavira), djevojaka (često prostitutki), kockanja (obično poker), pića (pivo ili viski), tučnjave i obračuna. U nekim vesternima, gdje je došla "civilizacija", grad ima crkvu i školu; u drugima, gdje vlada zakon divljine, to je mjesto, kao što je rekao Sergio Leone, "gdje život nema vrijednosti".

Književnost

Vestern fikcija je književni žanr smješten na američki Stari Zapad između 1860. i 1900. Poznati vestern pisci bili su Zane Grey od početka 20. stoljeća, te Louis L'Amour od sredine stoljeća. Žanr je svoj vrhunac dosegao početkom šezdesetih, ponajviše zbog popularizacije televizijskih vesterna kao što je Bonanza. Zanimanje je opalo u drugoj polovici sedamdesetih, a novi pad je zabilježen početkom 21. stoljeća.