KNJIŽEVNOST
Književnost je umjetnost riječi. Umjetnik (pisac) pokušava čitatelju prenijeti nešto, bilo impresiju, znanje ili zabaviti ga, radnjom ili opet postavljanjem pitanja koja će zaintrigirati čitatelja. Ono djelo koje uspije pobuditi sve ove reakcije kod čitatelja nazivamo umjetnošću, ono koje zadovolji tek djelomično poneki kriterij - nazivamo komercijalom ili šundom.
Književni rodovi
Lirika
Poezija ili lirika (grč. lyra - žičani gl. instrument) je naziv za književni rod u stihu i prozi (pjesma u prozi). Poezija je vrsta književno-umjetničkog izražavanja i plod je iznošenja pjesnikove unutrašnjosti, njegovih misli i raspoloženja. Nastala je u starogrčkoj književnosti iz obreda posvećenih Meliku (vladaru), u kojima su se pjesme izvodile uz pratnju glazbenog instrumenta lire.
Epika
Epika je književni rod različit od lirike i drame.
Nastala je od grčke riječi epos, što znači pjesma ili pjesnička pripovijest. Ona obuhvaća svu pripovjednu književnost u stihu i prozi. Vrste su : epske pjesme, epovi, romance, balade, poeme, novele, romani, bajke, legende, basne, crtice, memoari i životopisi.
Obilježja
Građa: različiti sadržaji iz stvarnosti
Događaji: kompozicija (uvod, zaplet, vrhunac, preokret, rasplet, kraj)
a) Invokacija - zazivanje muza, bogova za pomoć za nadahnuće
b) Kronološki slijed - obuhvaća pripovijedanje događaja od početka do kraja
c) Retrospekcija - Vraćanje radnje u prošlost
d) In medias res - U središtu događaja
e) Simultano - Istovremeno pripovijedanje dva događaja
Likovi : To su ljudi koji sudjeluju u određenim događajima, oni su nositelji zbivanja i ideja. Prema ulozi koju imaju u djelu govorimo o glavnim i sporednim. Glavni likovi se nekad očituju i u naslovu djela.
Epske tehnike
* pripovijedanje - nizanje motiva prema načelu "što je dalje bilo".
* opisivanje - označava nizanje motiva prema zakonu asocijacije (podsjećanja), opisuje se izgled lika, prostor u kojem se odvija radnja, sporedni događaji, stvari, osobe.
* epski dijalog - služi za iskazivanje mišljenja i stavova likova.
* iznošenje misli - pojavljuje se u nekim epskim vrstama i razvija se postupno. Slično je iznošenju misli u filozofiji ili drugim znanostima.
Epska retardacija (usporavanje radnje)
Digresija - označava udaljavanje od osnovnog toka zbivanja na taj način što prekida osnovnu nit izlaganja dužim opisom nekog predmeta, osobe ili događaja.
Epizoda - veća, tematski zaokružena digresija koja se može izdvojiti iz cjeline djela, a da se sačuva osnovna nit izlaganja.
Ponavljanje - služi usporavanju i povezivanju između pojedinih dijelova epskog djela.
Epska opširnost
Epski oblici i vrste:
* epika u stihovima (epska pjesma, ep (epopeja))
* epika u prozi (pripovijetka, novela, roman, crtica, saga, bajka, basna, mit, legenda, anegdota, gnoma, poslovica, vic)
Drama
Prevedeno s grčkog jezika, drama znači radnja. Ona obuhvaća sve književne vrste namijenjene izvođenju na pozornici, a koje svoj pravi smisao dobivaju u kazališnoj predstavi. Dramska su književna djela posebno oblikovana tako da sadrže opis likova s naznakom nekih njihovih osobina, dijelove teksta koje glumci izgovaraju na pozornici i dijelove koji služe samo kao uputa glumcima i redatelju, a nazivaju se didaskalijama.
U drami nisu nužni opisi i pripovijedanje, nego glavne dijelove čini govor glumaca. Fabula dramskog teksta se ne pripovijeda, već se postiže izmjenom dramskih situacija. Dijalog (razgovor među likovima) i monolog (izlaganje jednog lika) bitna su sredstva književnog oblikovanja drame. Zbivanje na pozornici proizlazi iz djelatnosti likova. Drama ima svoj početak, sredinu i završetak. Podjeljena je na činove i prizore, a zanimanje gledatelja potiče neki sukob ili zaplet koji se na kraju razrješava. Taj sukob izaziva stalnu napetost koja je pokretač radnje i zanimanja gledatelja, a oni proizlaze iz suprotstavljanja likova.
Grčka komedija i tragedija imale su presudan utjecaj na razvoj drame u svim europskim književnostima. U srednjem vijeku razvija se poseban tip drame koji nastaje na osnovi crkvenih vjerskih obreda, nazivaju se misteriji, mirakuli i moraliteti, a u našoj književnosti su to prikazanja. U takvim djelima obrađuju se događaji iz Kristovog života ili života pojedinih svetaca i mučenika. Renesansna komedija slijedi antičku tradiciju. Na nju se naslanja i naš najveći komediograf Marin Držić. Vrhunac dramske umjetnosti u renesansi vezan je uz stvaralaštvo Williama Shakespearea. U razdoblju klasicizma dolazi do ponovnog oživljavanja antičke drame. Razdoblje romantizma ošto se suprostavlja normama klasicističke drame. Prikazuje se najčešće motiv odmetništva i sukob pojedinca s društvom. U 20. stoljeću javlja se teatar apsurda. U takvim dramama, koje se odupiru tradiciji europske drame, razvija se težnja da se iskaže izgubljenost, osamljenost, tjeskoba i strah modernog čovjeka (E. Ionesco, S. Beckett).
Diskurzivni književni oblici
Diskurzivni književni oblici (lat. diskursus - govor, razmišljanje) povezuju znanstveni izraz sa elementima lirike, epike i drame, a teže poučavanju:
1. esej - tekst u kojem se neko književno ili znanstveno pitanje obrađuje na umjetnički način,
2. putopis - vrsta teksta u kojem putopisac otkriva svoje viđenje krajeva, zemalja, gradova ljudi i običaja,
3. dnevnik - vrsta teksta u kojem pisac zapisuje dnevne događaji, izražava svoj odnos prema njima i iznosi svoje tumačenje događaja i osoba,
4. memoari - vrsta teksta u kojem pisac iznosi svoja sjećanja i uspomene na ljude, događaje te događaje iz vlastitog života,
5. autobiografija - vrsta teksta u kojem pisac prikazuje vlastiti život,
6. biografija - vrsta teksta u kojem se prikazuje život znamenite osobe.
7. umjetnička reportaža
Književne vrste
Roman
Novela
Kratka priča
Crtica
Komedija
Tragedija
Drama
Dnevnik
Epska pjesma (ep)
Esej
Mit
Roman
Roman je najopširnija prozna književna vrsta, a u današnje vrijeme i najpopularnija. Prvotno se tako nazivao svaki spis koji je pisan pučkim (romanskim) jezikom (za razliku od latinskog).
Antički roman
Srednjovjekovni roman
Klasični roman
Moderni roman
Suvremeni roman
Antički roman
Nastao je još u staroj Grčkoj u 2. stoljeću i povezan je sa razvojem filozofije. Tematika privatnog života i intimnih osjećaja obrađuje novi oblik, koji su antički teoretičari nazvali "pripoviješću o osobama", a koja je danas dobila naziv roman.
Od grčkih romana sačuvani su uglavnom oni koji obrađuju ljubavnu tematiku: obično se opisuju izmišljeni likovi, i to zaljubljeni par koji se mora rastati, a zatim nakon mnogih pustolovina i muka ponovo nalaze jedno drugo i nastavljaju sratan život. Najvažniji od sačuvanih antičkih grčkih romana jesu Haritonova (Χαρίτων, 2. stoljeće) Povijest o Hereji i Kaliroji (Τὰ περὶ Χαιρέαν καὶ Καλλιρρόην) te Efeske priče (Ἐφεσιακά) Ksenofonta iz Efesa (Ξενοφῶν, 2. stoljeće). Sredinom 2. stoljeća, roman postaje jedan od oblika sofističke proze, kako se najbolje vidi iz djela Longa (Λόγγος, 2–3. stoljeće), autora pastirskog ljubavnog romana Dafnis i Hloja (Δάφνις καὶ Χλόη). Novina u prikazu ljubavnih zgoda sastoji se tu u tome što je za pozadinu radnje uzeta pastirska sredina i što se umjesto uobičajenih lutanja i pustolovina opisuju etape otkrivanja ljubavnih osjećaja. Među sofističke romane pripadaju još Heliodorove (Ἡλιόδορος, 3. stoljeće) Etiopske priče o Teagenu i Harikleji i Priče o Leukipi i Klitofontu Ahileja Tatija (Ἀχιλλεὺς Τάτιος, 3. stoljeće).
Srednjovjekovni roman
U srednjem vijeku postoji roman u stihu, obično antičke ili viteške, uzvišene tematike. Neki od njih su: Roman o Tristanu i Izoldi, Aleksandrida (Roman o Aleksandru Velikom), Rumanac Trojski (Roman o Troji). Pojavljuju se i viteški i pikarski roman. Viteški roman opisivao je djela slavnih viteza i plemenitost njihovih dama, te njihov život put romantike, čarobnih događaja i slično. U pikarskom romanu, glavni lik bio je nešto prizemniji, picaro - sitni lopov, obješenjak ili slično, koji se lukavstvom provlači kroz život (popularna tema do današnjih dana).
Klasični roman
U renesansi roman dolazi do većeg izražaja, te se u potpunosti razvija onakav kakvog danas poznajemo kao klasični roman. Najpoznatiji renesansni roman je Bistri vitez Don Quijote od Manche, kojeg je napisao Miguel de Cervantes Saavedra 1605. godine. Roman je zapravo parodija na viteške romane koji su tada bili popularni.
Karakteristike
* čvrsta fabula
* kronološki slijed događaja
* duže vrijeme radnje
* jednostavnost
* sveznajući pripovjedač u 3. licu
Podjela
1. prema temi: društveni, obiteljski, psihološki, povijesni, pustolovni, ljubavni, viteški, kriminalistički, dječji, ...
2. prema tonu: humoristični, satirični, didaktični, herojski, sentimentalni
3. prema postojanju: klasični, moderni i suvremeni roman.
4. prema formi:
* lika - strukturom dominiraju povezani likovi (ili jedan lik)
* zbivanja - zbivanje ujedinjuje ono što roman obrađuje
* prostora - bitna veza je neki zamišljeni ili stvarni prostor
* lančani (stupnjeviti) - priče se kao djelovi romana nadovezuju jedna na drugu, završetak jedne je početak druge
* prstenasti - jedna uokvirena priča koja obuhvaća sve ostale, neki događaj omogužuje okvir unutar kojeg se pripovijeda cijeli roman
* paralelni - nekoliko priča se razvija usporedno
* roman-rijeka - obuhvaća ciklus povezanih romana
Moderni roman
Moderni roman se javlja u 20. stoljeću i vuče korijene u djelu F.M.Dostojevskog Zločin i kazna, a prvi pravi moderni roman je ciklus U traganju za izgubljenim vremenom Marcela Prousta. On u svom djelu stvara posebnu vrstu romana (monološko-asocijativni roman - roman esej i roman struje svijesti), ulazi u svijet podsvijesti te razvija tehniku solilokvija (unutarnji monolog, govor o sebi objektivno i hladno). Također, uvodi psihološko vrijeme (unutarnje, različito od stvarnog).
Karakteristike
* psihološko (subjektivno) vrijeme (u stvarnosti obično nekoliko dana ili sati)
* reprodukcija čovjekove svijesti
* unutarnji, pripovjedni monolog (solilokvij)
* težište na liku, a ne na događaju (zbog što boljeg otkrivanja čovjekovog unutarnjeg svijeta)
* defabulativnost (fabula slabi ili nestaje, radnja bez uzročno poslijedične veze, ovisi o subjektivnim doživljajima lika)
* česte teme su traganje za životnim smislom, promišljanje o sebi, pitanja o svijetu i njegovu smislu
* pripovjedač je nepouzdan i subjektivan, pripovijeda u 1. licu jednine
* jezik filozofije, simbola (metajezik)
Podjela
* roman-esej - tip modernog romana u kojem se epsko pripovijedanje nadopunjuje osjećajima i asocijacijama
* struje svijesti - moderni roman koji nema prave radnje, pripovjedač je u 1. licu i govori o vlastitom unutarnjem svijetu u monologu
* ideja - oslobođen potčinjenosti stvarnosti, u njega ulazi sve
* filozofski - filozofija se popularizira pomoću književnog djela u koje je pretočena
Proza u trapericama
Pojam proza u trapericama ili jeans proza nastaje u Hrvatskoj kao prozni model 60ih godina na granici između modernog i suvremenog romana. To je posebna vrsta urbanog romana nastala prema romanu J.D.Salingera "Lovac u žitu". Nastaje kao opreka snažnom problemskom intelektualizmu modernog romana. Karakteriziraju ga mlađi glavni junak koji je netipičan, pasivan, bez ciljeva, gradski marginalac suprostavljen svijetu odraslih. On pripada određenoj manjoj skupini, zajedno izazivaju tradicionalne vrijednosti i stvaraju vlastitu kulturu (odijevanje, glazba, jezik). U ovakvim romanima, odrasli obično slušaju klasičnu glazbu, govore standardnim jezikom, i slično, kao suprotnost mladom junaku. Traperice više nisu samo odjevni predmet, one postaju svojevrstan svjetonazor. Okolina je obično urbana zagrebačka sredina, česti su žargonizmi, to više nije filozofski govor, već govor gradske mladeži. Početke ovakvih romana nalazimo već kod Antuna Šoljana i njegovog romana Kratki izlet, a do pravog razvoja dolazi 70ih kada nastaju romani Alojza Majetića (Čangi off' gotoff, 1970.), Zvonimira Majdaka (Kužiš stari moj, 1970.), Ivana Slamniga (Bolja polovica hrabrosti, 1972.), Branislava Glumca (Zagrepčanka, 1975.)
Suvremeni roman
Suvremeni ili postmoderni roman nastaje 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća. Djelo se počinje tretirati kao promjenjivo, višeznačno, struktura koja je potpuno otvorena čitatelju i njegovoj interpretaciji. U postmodernom romanu ukida se povijesni tok, a sama priča se gradi iz fragmenata te iz drugih priča i žanrova, spajaju se razni prijašnji stilski pravci. Izbjegava se apsolutni kraj, gube se granice, priča stoji između realnog i imaginarnog. Tako nastaju mnogi sitniji, obično nacionalni pravci, ovisno o izboru žanrova i stila.